Tijekom godina rada u sportovima izdržljivosti, naučio sam da postoje teme koje se ne otvaraju olako. Ne zato što su nevažne, nego zato što su duboko emocionalno usađene u identitet sportaša. Ironman i UTMB pripadaju upravo toj kategoriji. To nisu samo utrke. To su simboli, društveni markeri i vrlo snažni psihološki okviri unutar kojih ljudi počinju doživljavati vlastitu vrijednost kao sportaša.

Ovaj tekst ne pišem iz potrebe za provokacijom niti iz pozicije nekoga tko stoji izvan sustava. Pišem ga kao trener koji godinama radi s rekreativcima i sportašima, koji razumije fiziologiju izdržljivosti, ali još više razumije kako se ona u praksi često zanemaruje kada se suoči s jakim, dobro upakiranim narativom. Ironman i UTMB su, iz moje perspektive, izuzetno uspješni poslovni modeli koji su vrlo precizno iskoristili ljudsku potrebu za smislom, pripadanjem i potvrdom. To ne umanjuje napor sportaša koji ih završe, ali zahtijeva da ih stavimo u realan kontekst.

Kada sportaš dođe i kaže da mu je cilj Ironman ili UTMB, ja to ne doživljavam kao problem. Problem nastaje tek kada taj cilj postane polazišna točka treninga, a ne njegova posljedica. U fiziološkom smislu, izdržljivost se ne gradi događajem, nego godinama postupne adaptacije. Aerobni kapacitet, mitohondrijska gustoća, sposobnost oksidacije masti, neuromuskularna ekonomija i tolerancija na dugotrajni mehanički stres razvijaju se sporo i linearno, bez obzira na to koliko je cilj atraktivan.

Ironman i UTMB ne traže od sportaša da razumije te procese. Oni traže da ih preživi. Upravo u tome leži njihova tržišna snaga. Završetak utrke postaje dokaz karaktera, a ne nužno dokaz kvalitetno provedenog trenažnog procesa. Kao trener, u tome vidim temeljni nesrazmjer između onoga što tijelo treba i onoga što tržište nagrađuje.

U Ironmanu je taj model izrazito jasan. Standardizirana distanca, kontrolirani uvjeti i snažna globalna prepoznatljivost stvaraju iluziju objektivnog mjerila sposobnosti. UTMB, iako estetski potpuno drugačiji, funkcionira po istoj logici. Priča o prirodi, divljini i granicama ljudske izdržljivosti služi kao emocionalni sloj, ali ispod toga nalazi se jednako sofisticiran sustav selekcije, bodovanja i ekskluzivnosti. U oba slučaja, sportaš ne kupuje samo startninu, nego pristup identitetu.

Iz fiziološke perspektive, tijelo ne prepoznaje te razlike. Za organizam, Ironman znači višesatno održavanje submaksimalnog intenziteta blizu metaboličkog praga, uz progresivno pražnjenje glikogenskih zaliha, porast kortizola i kumulativni neuromuskularni zamor. UTMB znači dugotrajno ekscentrično opterećenje, ekstreman mehanički stres, poremećaje u termoregulaciji i vrlo kompleksne energetske zahtjeve. Ni jedno ni drugo nije inherentno „plemenitije“ ili „čišće“. To su samo različiti oblici stresa.

Problem nastaje kada sportaš ne razlikuje stres koji potiče adaptaciju od stresa koji samo troši kapacitet. U praksi često vidim sportaše koji imaju izrazito razvijenu sposobnost toleriranja nelagode, ali vrlo slabo razvijenu sposobnost dugoročne adaptacije. Oni mogu „izdržati“ mnogo, ali se ne oporavljaju kvalitetno. Njihov autonomni živčani sustav je kronično pod opterećenjem, hormonska ravnoteža narušena, a baza izdržljivosti nedovoljno stabilna.

U tom kontekstu posebno dolazi do izražaja još jedan problem koji se rijetko otvoreno spominje: način na koji sportaši raspoređuju svoje resurse. Prevelik dio vremena, novca i mentalne energije odlazi na brend. Startnine, putovanja, smještaj, oprema, “must-have” gadgeti i vizualni identitet često postaju važniji od ulaganja u ono što zaista određuje performans – sustavni rad na fiziologiji. Vidim sportaše koji točno znaju kako izgleda Ironman medalja ili UTMB finisherski prsluk, ali nemaju jasnu sliku vlastitog ventilacijskog praga, energetskih ograničenja ili kapaciteta oporavka.

Ironman i UTMB ne sankcioniraju takav pristup. Naprotiv, često ga nagrađuju. Sportaš koji je spreman ignorirati signale umora, koji je spreman žrtvovati kontinuitet radi jednog događaja, vrlo često će doći do cilja. Sustav funkcionira. Ali cijena se rijetko plaća na dan utrke. Plaća se mjesecima i godinama kasnije, kroz stagnaciju, ozljede, kronični umor i gubitak unutarnje motivacije.

Kao trener, moj posao nije pripremiti sportaša samo za završetak utrke, nego za održivi sportski razvoj. To znači da moram procjenjivati ne samo može li sportaš završiti Ironman ili UTMB, nego što će mu to učiniti u kontekstu njegove ukupne fiziološke slike. Ima li dovoljno razvijen aerobni sustav? Je li njegova ekonomija kretanja stabilna? Kako reagira na volumen i intenzitet? Kako se oporavlja pod kroničnim stresom? To su pitanja koja tržište ne postavlja, ali tijelo ih neumoljivo nameće.

Na fotografiji sam slikan tijekom Lavaredo Ultra Trail by UTMB, na tehnički zahtjevnom planinskom terenu Dolomita.
Ovo je bio moj četvrti nastup na Lavaredu, ali još važnije, dio je kontinuiteta od tada 25 godina aktivnog bavljenja sportovima izdržljivosti. Fotografija ne predstavlja samo jedan start ili jednu utrku, već višedesetljetni proces prilagodbe, učenja i rada s vlastitim tijelom u ekstremnim uvjetima. Planinski ultra trail u ovom okruženju traži više od fizičke spremnosti – traži stabilnu aerobnu bazu, razvijenu ekonomiju kretanja, iskustvo upravljanja intenzitetom te sposobnost donošenja racionalnih odluka pod kumulativnim umorom.
Vizualno, kadar spaja surovost terena i mirnoću kretanja, što simbolizira pristup koji gradim kroz cijelu karijeru: izdržljivost kao rezultat dugoročnog procesa, a ne kratkoročnog projekta. Ova slika ne govori o jednoj sezoni, nego o četvrt stoljeća kontinuiteta u izdržljivosti, u kojem su utrke poput Lavareda logična posljedica razvoja, a ne njegov temelj.

Jedan od najvećih problema koje vidim jest zamjena volumena za kvalitetu. Dugotrajni treninzi niskog intenziteta imaju svoju vrijednost, ali samo ako su dio šire, promišljene strukture. Bez jasnog razumijevanja intenziteta, bez rada oko ventilacijskih pragova, bez razvoja snage i neuromuskularne kontrole, volumen postaje samo akumulacija umora. Ironman i UTMB u svojoj simbolici često potiču upravo takav pristup: više je uvijek bolje, teže je uvijek ispravno.

Ego u tom procesu igra ključnu ulogu. Ne kao mana, nego kao pogonsko gorivo koje lako izmakne kontroli. Sportaš koji se snažno identificira s ciljem gubi sposobnost objektivne procjene. Trening postaje dokazivanje, a ne sredstvo. Odmor se doživljava kao slabost, a prilagodba kao kompromis. Kao trener, često sam u situaciji da moram usporavati sportaša kako bih ga dugoročno učinio sposobnijim.

Ironman i UTMB nisu krivi za to. Oni nisu obrazovne institucije. Oni su organizatori događaja. Njihov uspjeh temelji se na jasnoći poruke i emocionalnoj snazi brenda. Problem nastaje kada se taj brend počne doživljavati kao mjerilo sportske vrijednosti. Kada se izdržljivost počne mjeriti medaljom, a ne sposobnošću kontinuiranog, kvalitetnog rada.

Izdržljivost, u svom pravom smislu, nije sposobnost da izdržiš jedan ekstreman dan. To je sposobnost da godinama izlažeš tijelo stresu i da se ono na taj stres adaptira bez raspada sustava. To je biološki proces, ne marketinški slogan. Sportaš koji može trenirati deset godina bez velikih prekida pokazuje višu razinu izdržljivosti od onoga koji se iscrpi u jednom projektu.

Ja ne osporavam vrijednost Ironmana ni UTMB-a. Osporavam ideju da su oni vrhunac izdržljivosti. Oni su vrhunac marketinga u izdržljivosti. I to je velika razlika. Prava izdržljivost ne mjeri se jednom utrkom. Ona se mjeri sposobnošću da treniraš godinama bez ozbiljnih prekida, da se razvijaš, da se prilagođavaš i da stariš kao sportaš, a ne da sagoriš u jednom ciklusu.

Ovaj tekst ne pišem kako bih umanjio nečiji uspjeh. Pišem ga kako bih podsjetio da sport ne završava ciljnim lukom. Tijelo pamti sve. Pamti način na koji smo trenirali, pamti kako smo se oporavljali, pamti koliko smo bili strpljivi. Ironman i UTMB su prolazni događaji. Fiziologija je trajna.

Ako kao trener imam jednu odgovornost, onda je to da sportašu pomognem razumjeti razliku između izazova koji gradi i izazova koji samo troši. U tom smislu, Ironman i UTMB su prije svega poslovni modeli – izuzetno uspješni i izuzetno inteligentni. Ali izdržljivost se ne može kupiti. Ona se mora izgraditi.