Usporedba vrhunskih trkačkih rezultata iz prošlih desetljeća s današnjim vremenima u Hrvatskoj i u zemljama bivše Jugoslavije često izaziva isto pitanje: kako je moguće da su u razdoblju kada je trčalo neusporedivo manje ljudi, kada gotovo nije bilo rekreativnih utrka, sportskih satova, aplikacija i moderne sportske znanosti, rezultati bili znatno jači, dublji i stabilniji nego danas? Posebno se to vidi u atletici na stazi, cestovnim utrkama, krosu i maratonu, gdje su mnogi rekordi i dalje vezani uz 70-e, 80-e i 90-e godine.

Ovaj tekst nije idealizacija prošlosti niti negiranje današnjeg napretka. Današnje trčanje je masovno, dostupno i popularno, što je pozitivno za javno zdravlje. No, upravo ta masovnost, zajedno s promjenom društvenog i sportskog okvira, objašnjava zašto se u Hrvatskoj i regiji danas proizvodi znatno manje vrhunskih rezultata, unatoč većem broju trkača nego ikada prije.

Manja baza, ali brutalna selekcija

U bivšoj Jugoslaviji trčanje nije bilo rekreativni hobi nego natjecateljski sport. Atletikom se nije „bavio svatko“. Ulazak u sustav značio je prolazak kroz klub, trenera i redovita natjecanja. Već u ranoj fazi dolazilo je do snažne selekcije.

Djeca i mladi koji nisu pokazivali talent, otpornost na volumen i natjecateljski mentalitet vrlo brzo bi otpali. Oni koji su ostajali bili su izrazito selekcionirani – i fizički i psihički. Danas imamo tisuće rekreativaca, ali relativno malo sportaša koji su prošli takav sustav filtracije.

U Hrvatskoj i u svim državama bivše Jugoslavije atletika nikada nije bila masovni sport. Upravo zato su oni koji su ostajali u sustavu često bili iznadprosječno talentirani i spremni na ozbiljan rad. Manja baza nije značila slabiju kvalitetu – naprotiv, značila je koncentraciju potencijala.

Arhivska fotografija atletskog saveza Jugoslavije: Start seniorske utrke na posljednjem Prvenstvu Jugoslavije u krosu, održanom u Zagrebu 1991. godine – utrci koja je simbolično zatvorila jedno iznimno snažno atletsko razdoblje. Na blatnjavoj stazi, bez kalkulacija i kompromisa, okupila se tadašnja elita jugoslavenskog dugoprugaškog trčanja, u vremenu kada je kros bio istinski test izdržljivosti, snage i karaktera. U prvom planu nalaze se legendarni hrvatski atletičari Drago Paripović i Mladen Kršek, predstavnici generacije u kojoj se rezultat nije mjerio osjećajem, nego isključivo plasmanom i vremenom. Generacije koje su odrastale kroz kros, kilometre i kontinuitet, a ne kroz povremene izlete u formu. Rezultati utrke (12 km) svjedoče o tadašnjoj gustoći kvalitete i brutalnim kriterijima: pobjedničko vrijeme ispod 36 minuta, a desetoplasirani još uvijek ispod 38 – razina konkurencije kakva se danas rijetko viđa i na nacionalnoj sceni. Ova fotografija nije samo dokument jedne utrke, već podsjetnik na vrijeme kada su hrvatska i regionalna atletika imale dubinu, sustav i jasne standarde, a imena poput Paripovića i Kršeka ostala trajno upisana kao simboli tog razdoblja.

Klubovi kao razvojni sustavi, ne kao usluga

Ključna razlika između nekad i danas jest u ulozi atletskih klubova. Nekad su klubovi bili razvojni centri. Trening nije bio usluga, nego obveza. Postojao je jasan hijerarhijski odnos: trener – sportaš – sustav.

Treniralo se:

  • redovito, bez preskakanja
  • po planu koji se provodio godinama
  • s jasnim natjecateljskim ciljevima

Danas su mnogi klubovi, ali i individualni programi, prilagođeni rekreativcima. To samo po sebi nije loše, ali takav sustav rijetko proizvodi vrhunske rezultate. Nekad se znalo: ako si u klubu, treniraš ozbiljno ili ispadaš.

Ogroman aerobni volumen kao standard

Jedan od glavnih razloga jačih rezultata u prošlosti u Hrvatskoj i regiji bio je standardno visok aerobni volumen. Trkači srednjih i dugih pruga provodili su godine u razvoju baze, bez žurbe i bez preskakanja koraka.

Nije se govorilo o zonama, VT1 ili laktatu, ali se intuitivno radilo upravo ono što danas znamo da je ključno:

  • velik broj kilometara u niskoj i srednjoj aerobnoj zoni
  • česta kros-trčanja i dugi treninzi
  • minimalna fragmentacija treninga

Aerobna izdržljivost bila je temelj svega. Brzina i intenzitet dolazili su kasnije, na već izgrađenu bazu. Danas se često pokušava preskočiti taj dio procesa.

Mentalitet izdržavanja, ne optimizacije

Sportaši iz država bivse Jugoslavije razvijali su se u društvenom kontekstu koji je poticao izdržljivost i toleranciju na nelagodu. Trening nije bio prilagođen osjećaju ugode, nego zahtjevima discipline.

Nije se stalno tražilo:

  • lakši trening
  • bolji uvjeti
  • savršen oporavak

Radilo se s onim što je bilo dostupno. Upravo ta sposobnost dugotrajnog izdržavanja opterećenja stvarala je trkače koji su bili izuzetno čvrsti u natjecanjima.

Manje distrakcija, više kontinuiteta

Trkači su imali manje informacija, ali i manje sumnje. Nije bilo svakodnevnog uspoređivanja s drugima, praćenja tempa preko sata ili analize svakog treninga. Trening se radio – i točka.

U Hrvatskoj i regiji mnogi su trenirali desetljeće gotovo bez prekida. Danas su česti prekidi, promjene trenera, metoda i ciljeva. Kontinuitet, koji je bio zaštitni znak prethodnih generacija, postao je rijetkost.

Talent nije nestao – ali se raspršio

Važno je naglasiti: talent u Hrvatskoj i ostalim zemljama bivše Jugoslavije nije nestao. Nestao je sustav koji ga prepoznaje, zadržava i razvija dugoročno. Nekad je atletika bila jedan od rijetkih sportova u kojem se moglo uspjeti. Danas se talent raspršuje kroz brojne sportove ili se izgubi u rekreativnom pristupu.

Velik broj današnjih trkača nikada nije izložen volumenu i strukturi treninga koja bi im omogućila da dosegnu svoj maksimum. Ne zato što to ne mogu, nego zato što se od njih to više ne traži.

Promjena ciljeva: od rezultata prema doživljaju

U prošlosti je rezultat bio središnja vrijednost. U Hrvatskoj i regiji trčalo se da bi se bilo bolje, brže i konkurentnije. Danas je naglasak često na sudjelovanju, iskustvu i osobnom osjećaju uspjeha.

Ta razlika nije teorijska – ona je vrlo opipljiva u stvarnim primjerima s utrka.

Sjećam se vlastitih početaka ozbiljnijeg bavljenja atletikom vrlo jasno. Došao sam na jedan polumaraton u vrijeme kada trčanje još nije bilo masovni pokret, kada nije bilo tisuća rekreativaca, pacera na svaku minutu i društvene euforije oko samog sudjelovanja.

Na toj utrci sam trčao oko 1:14. Danas je to rezultat koji se u većini domaćih utrka smatra vrlo jakim i koji gotovo uvijek donosi visoki plasman u ukupnom poretku. Međutim, tada taj rezultat nije bio ništa posebno izvan prosjeka ozbiljne konkurencije.

Ono što najbolje oslikava razliku jest činjenica da si s rezultatom oko 1:25 na toj utrci bio među zadnjima u konkurenciji ozbiljnih trkača. Ne govorimo o metaforičkom osjećaju, nego o ukupnom poretku. Takvo vrijeme jednostavno nije bilo konkurentno u tadašnjem kontekstu.

To iskustvo jasno pokazuje koliko su se kriteriji promijenili. Nekad je postojala vrlo jasna linija između sudjelovanja i natjecanja. Rezultat je bio objektivan pokazatelj gdje se nalaziš u hijerarhiji rada, talenta i pripremljenosti. Danas se ta linija gotovo u potpunosti izgubila.

Promjena ciljeva mijenja cijeli proces. Kada je primarni cilj završiti utrku i osjećati se dobro, trening se nužno prilagođava tome. Vrhunski rezultat, s druge strane, traži nepopularne odluke, dugotrajnu monotoniju i spremnost da godinama budeš ispod prosjeka prije nego što dođeš blizu vrha.

Upravo zato su nekad i prosječni rezultati izgledali slabije – jer su kriteriji bili brutalniji, a konkurencija manja, ali znatno kvalitetnija.

Jesu li rezultati stvarno bili bolji?

Ako gledamo apsolutne svjetske vrhove, sport je napredovao. No ako gledamo Hrvatsku i ostale zemlje bivše Jugoslavije – dubinu rezultata, broj kvalitetnih atletičara i kontinuitet – prošlost često izgleda snažnije.

Manji broj trkača, ali veći postotak onih koji su dosegli blizu svog maksimuma. Danas imamo masovnost, ali relativno malo sportaša koji su prošli cijeli razvojni put.

Rezultati u Hrvatskoj i na Balkanu u prošlosti nisu bili bolji zbog romantike, mitova ili “starih dobrih vremena”. Bili su bolji jer je sustav bio jasniji, selekcija oštrija, a kriteriji nemilosrdni. Aerobna baza gradila se godinama, kontinuitet se podrazumijevao, a rezultat je bio jedino mjerilo vrijednosti uloženog rada.

Danas imamo masovnost, ali rijetko imamo sustav koji talent gura do kraja. Imamo više informacija nego ikad, ali manje povjerenja u dugoročni proces. Imamo više trkača, ali manje onih koji su spremni godinama biti prosječni kako bi jednog dana bili iznadprosječni.

Epilog – poziv na razmišljanje

Ovaj tekst nije napisan da bi idealizirao prošlost niti da bi obeshrabrio današnje trkače. Napisan je s jednom jasnom namjerom: potaknuti razmišljanje.

Ako si trkač – osobito ako si talentiran – vrijedi se zapitati nekoliko neugodnih, ali nužnih pitanja. Treniraš li zaista sustavno ili samo redovito? Gradiš li bazu godinama ili tražiš potvrdu forme iz ciklusa u ciklus? Jesi li spreman prihvatiti da ćeš dugo biti “nigdje” prije nego što dođeš negdje?

Nekada su standardi bili visoki ne zbog elitizma, već zato što se znalo da bez snažne aerobne baze, dugog kontinuiteta i mentalne izdržljivosti nema pravog rezultata. Danas se ti pragovi često snižavaju kako bi svi imali osjećaj uspjeha, ali sport ne nagrađuje osjećaje – nagrađuje prilagodbu.

Ako ovaj tekst barem nekoga potakne da preispita svoj trening, svoj sustav i svoju razinu strpljenja – posebno one koji imaju potencijal, ali ga nikada nisu do kraja razvili – onda je ispunio svoju svrhu.

Talent nije nestao. Nestala je spremnost da se talent stavi na dugogodišnji test rada. A upravo tu se i danas, kao i nekad, rade najveći rezultati.