U dugoprugaškom trčanju postoji jedna zanimljiva fiziološka “paradoksalna simetrija”: maratonac želi istovremeno imati što niži VLamax i što viši VO₂max. Na prvi pogled, to izgleda kao dva suprotna cilja. Jedan traži smirivanje glikolitičkog sustava, drugi zahtijeva snažan rad na gornjim granicama aerobnog kapaciteta. No upravo u toj kombinaciji leži tajna modernog maratonskog treninga — sposobnost da tijelo proizvodi energiju ekonomično, stabilno i dugo, ali da istovremeno ima dovoljno visok plafon da taj rad može održavati na visokoj brzini.

Smanjivanje VLamax-a znači smanjiti brzinu kojom mišići proizvode laktat u anaerobnim uvjetima. Za maratonca, to je iznimno važno jer niži VLamax znači manju potrošnju glikogena pri zadanoj brzini, bolju ekonomiju i veću sposobnost korištenja masti kao goriva. To je temelj izdržljivosti. S druge strane, povećanje VO₂max-a znači podizanje maksimalnog kapaciteta isporuke i korištenja kisika — to je plafon koji određuje koliko brzo maratonac uopće može trčati. Kada se ta dva procesa spoje, dobiva se motor koji je istovremeno snažan i štedljiv, što je idealna kombinacija za maraton.

Praktično, smanjivanje VLamax-a postiže se velikim volumenom laganog trčanja, dugim aerobnim intervalima i stabilnim radom oko LT1. To su treninzi koji ne stvaraju veliki stres, ali stvaraju ogromne metaboličke prilagodbe. Tijelo uči koristiti masti, povećava se gustoća mitohondrija, a glikolitički sustav se smiruje. To je tihi, ali moćni dio treninga koji gradi maratonca iznutra.

Istovremeno, VO₂max se podiže ciljanim, ali pažljivo doziranim visokointenzivnim radom. To su treninzi koji sportaša dovode blizu maksimalnog primitka kisika, ali ne toliko često da naruše stabilnost i povećaju VLamax. Ključ je u ravnoteži: jedan dan u tjednu posvećen VO₂max stimulaciji i jedan dan posvećen kontroliranom treningu oko anaerobnog praga(Vt2), dok ostatak tjedna ostaje aerobno miran. Takva struktura omogućuje da se plafon podiže, a baza širi, bez međusobnog ometanja.

Kada se sve to provodi u kontekstu visokog volumena — primjerice oko 120 kilometara tjedno — tijelo dobiva dovoljno vremena u aerobnom području da stabilizira metabolizam, ali i dovoljno snažnih podražaja da se VO₂max pomiče prema gore. To je pristup koji zahtijeva strpljenje, ali donosi izvanredne rezultate. Maratonac postaje ekonomičniji, brži i otporniji, a utrka se pretvara u kontrolirani proces umjesto borbe za preživljavanje.

Upravo takav pristup može dovesti do onih trenutaka koji izgledaju kao neki skok, ali su zapravo rezultat dugogodišnjeg sustavnog rada.

“Kako sam srušio državni rekord u maratonu M45 – 2:39? zato što sam odlučio smanjiti VLamax i podići VO₂max umjesto da ganjam intervale kao srednjoprugaš.”

Ovaj pristup nije trik, nije prečac. To je jednostavno razumijevanje kako tijelo funkcionira i kako ga treba trenirati za specifične zahtjeve maratona. Kada maratonac nauči smanjiti glikolitičku aktivnost, povećati oksidativni kapacitet i povremeno podići plafon kroz VO₂max rad, dobiva motor koji može raditi dugo, brzo i stabilno. A to je, u konačnici, ono što razlikuje dobar maraton od vrhunskog.

Damir Mesec