Prosli vikend se po prvi puta u Hrvatskoj odrzala ultra trail utrka – 100 miles of istria(100 milja istre) na kojoj sam nastupio ali u kracoj varijanti (100km). 100milja istre je startala u Umagu 10h prije 100km-utrke koja je startala u Buzetu.

Utrka je startala u 7:00 ujutro, lokacija – od samog centra buzeta. Na startu se pojavilo cca 120 natjecatelja, ponajvise hrvata i slovenaca, a bilo je tu jos i austrijanaca, talijana, danaca i natjecatelja iz dr. zemalja. Utrka je krenula bas onako kako sam zamisljao da bi trebala biti ultra trail utrka. Potpuno oznacena i trcljiva po oznacenim planinarskim putevima. Iako je staza bila u potpunosti oznacena nekoliko puta sam pogrijesio put i morao sam se vracati i po nekoliko minuta na nekim dijelovima 🙂 nepoznat teren i neiskustvo na takvim utrkama. Prvih 45km utrke je dobar dio uspon i okrepa svakih 10km i tu nisam imao nikakvih problema. Na prolazu na 30km sam bio 1., a na 40km sam bio 2. Teren je bio do 32./33. km stvarno trcljiv, no nakon toga na dosta dijelova se nije moglo trcati. Bilo je na nekim dijelovima i snijega koji se nije otopio. U poklonu sam stao da se malo osvjezim i napunim vodom za dalje. Drzao sam pristojan tempo cijelo vrijeme sve do vojaka gdje su pocele moje nevolje kada se trebalo spustiti niz ucku. Svakim korakom tetive i zglobovi su mi bili sve optereceniji i nisu mogli podnijeti stres, sve me bolilo sve jace i jace. 1400m spusta do plomina me unistilo, a dodatnu tezinu na to daje da nije bilo okrepe od Poklona do Plomina ako nesto nisam fulao, sto je vrlo lako moguce, a to je cca 25km sa samo 2,5l tekucine. To je malo previse za mene, tako da sam bio cca 10km bez vode i tu sam poprilicno pao fizicki i psihicki, jako sam usporio i vecinu vremena sam hodao i puno sam stajao, sto je uzasno jer hodanjem se agonija samo produzava, cak sam pomislio na odustajanje. No kada sam se dokopao kontrolne tocke u Plominu, unesao kalorije i tekućine vratio sam se i mogao sam ponovo ici naprijed. Od Plomina je sve krenulo na bolje ali do tada sam previse izgubio vremena u odnosu na vodeće i da sam bio najsvjeziji koliko mogu biti nebi ih sustigao, uostalom zglobovi i tetive su mi od spusta s ucke bili prilicno smoreni i nisam mogao trcati kao na pocetku utrke gdje je sve bilo manje vise uzbrdo. Odlucio sam ne forsirati i samo se nastaviti kretati svojim solo tempom i ispalo je kao pun pogodak. Zaista sam se dobro osjecao i mogao sam ponovo trcati svojim tempom. Ovaj segment utrke je dobrim dijelom bio ne trcljiv a najvise pri spustu za kontrolnu tocku rabac, moralo se prolaziti kroz gustu i strmu sikaru. Vrlo tesko i zahtjevno u svakom slucaju, na nekim dijelom rekao bih i gotovo neprohodno. Iako je kontrolna tocka u Rabcu stavljena na prekrasnom i interesantnom mjestu cuo sam kasnije da je jedna natjecateljica negdje u tom segmentu pala, a na tim dijelovima sam se skoro i ja slomio. Nakon kontrolne tocke Rabac krenuo je uspon do kontrolne tocke u Labinu u starom gradu gdje su me cekali supporteri sa hranom. Nakon 10′ zadržavanja jedenja i pijenja krenuo sam dalje no ovaj put nisam isao sam nego s Alenom Grakalicem kojeg sam sustigao u Labinu na okrepnoj stanici. Alenu je poznat teren utrke, i najbolje rjesenje je bilo da se drzim njega. I tako je bilo. Zavrsio sam utrku za 16h52′ kao osmoplasirani. S obzirom da mi je ovo prva ultra trail utrka jako sam zadovoljan, i u buducnosti moze samo biti bolje od ovog. Fitness nije problem, no trebati ce mi jos vremena da se adaptiram da ovakvu vrstu podloge, ponajvise trcanje po nizbrdicama.

 

Dojmovi o organiziranoj utrci 100milje istre: Iskreno, na papiru izgleda mnogo lakša nego što zaista je, ponajvise zbog terena kojeg smo prosli u tih 100km, (snijeg, hodanje po grotama/ziletima od kamenja, sikarama, trnju, istarskoj dzungli, penjanje/spustanje po strmim liticama sa sajlama itd…) Prvih 30km utrke je 95% trail, no kasnije kako je odmicala utrka i kako se teren i okolis mijenjao trka puno vise slici na avanturisticku nego trail, ne pojedinim dijelovima trka je 100% avanturisticka utrka. No sve u svemu ogranizacija utrke je stvarno bila odlicna, volonteri su bili izuzetno sustretljivi i usluzni. No ipak, nedostajala je barem jedna okrepa izmedu Poklona i Plomina. 25km je prevelika udaljenost izmedu okrepa na tako zahtjevnoj utrci i tu organizatori imaju mjesta za popravak. Ja sam izmedu te 2 okrepe ostao bez vode i tu sam izgubio jako puno vremena, u jednom trenutku sam pomislio na odustajanje 10km sam ocajavao bez vode.  Takoder; okrepa u Labinu je bila limitirana resursima za Razliku od one u Plominu koja je bila odlicna i krcata svega, tako da bi se i tu dalo nesto popraviti. Da nije bilo mojih supportera (a bome i Alena the navigatora 🙂 koji su mi donijeli hrane, moja avantura bi se sigurno otegla jos na koji sat vise.

 Zahvaljujem svojim supporterima kojih je definitivno bilo najvise od svih natjecatelja, te sto su mi bili usluzni kroz cijelu utrku, kompletno su pokrili cijelu logistiku i hvala vam na tome.

Zahvale sponzoru compressport croatia na trail opremi koja se na utrci pokazala kao vrhunski proizvod.
Uglavnom zaista sam odusevljen utrkom i definitivno razmisljam da se bolje pripremim za njezino 2. izdanje.