Damir Mesec — Endurance Coach

Ja sam Damir Mesec, trener specijaliziran za sportove izdržljivosti s fokusom na trčanje od srednjeprugaša do ultraša, trail trčanje i triatlon. Više od 18 godina radim sa sportašima različitih razina, iskustava i ciljeva. Kroz taj period moj se rad razvijao zajedno sa sportašima s kojima surađujem, ali temeljni principi ostali su isti: individualni pristup, razumijevanje fiziologije, strpljenje i dugoročno razmišljanje.

Trening izdržljivosti za mene nikada nije bio puko slaganje kilometraže ili ispunjavanje unaprijed definiranih tablica. Smatram da je to proces koji uključuje tijelo, um i kontekst u kojem sportaš živi. Svaki plan mora uzeti u obzir ne samo fiziološke sposobnosti, nego i životne okolnosti, razinu stresa, prethodna iskustva, povijest ozljeda i stvarne ciljeve sportaša.

Cilj mog rada nije kratkoročni rezultat, već stvaranje sportaša koji razumije vlastiti proces, zna prepoznati signale tijela i sposoban je dugoročno napredovati bez stalnog ulaska u cikluse pretreniranosti ili ozljeda.

Sportski put i natjecateljsko iskustvo

Uz trenerski rad i sam sam dugi niz godina aktivno sudjelovao u sportovima izdržljivosti. Vlastito natjecateljsko iskustvo smatram važnim dijelom svog rada, jer mi omogućuje da trening ne promatram samo kroz teoriju i podatke, već i kroz stvarno iskustvo dugotrajnog opterećenja, priprema i natjecanja.

Natjecao sam se u triatlonu, trčanju i trail utrkama, od srednjih i dugih distanci do raznih cestovnih i trail ultraformata. Kroz te godine prošao sam različite faze razvoja, uspona, stagnacija i prilagodbi, što danas izravno utječe na način na koji planiram i vodim trening sportaša.

Značajniji rezultati:

• 2010. – Prvak Hrvatske u dugom triatlonu
• 2011. – Ironman Austria, vrijeme 9:35, prvi hrvatski natjecatelj u cilju
• 2015. – 2. mjesto na utrci 100 milja Istre (65 km)
• 2017. – Lavaredo Ultra Trail finisher, prvi hrvatski natjecatelj u cilju
• 2020. – Prvenstvo Hrvatske u trčanju na 100 km, viceprvak Hrvatske
• 2025. – Prvenstvo Hrvatske u maratonu, 12. mjesto ukupno,
  hrvatski rekord u kategoriji M45 – 2h39’28”

Ovi rezultati nisu temelj mog rada, ali predstavljaju kontekst iskustva iz kojeg pristupam treningu. Natjecanja su mi omogućila duboko razumijevanje dugotrajne pripreme, periodizacije, upravljanja umorom i donošenja odluka pod pritiskom — elemenata koji su jednako važni u treningu rekreativaca i vrhunskih sportaša.

Smatram da kombinacija praktičnog natjecateljskog iskustva i sustavnog trenerskog rada daje realan okvir za donošenje odluka u treningu. Ne kao jamstvo rezultata, nego kao razumijevanje procesa koji stoji iza njih.

Kako gledam na trening izdržljivosti

Trening izdržljivosti promatram kao sustav. Taj sustav ima više komponenti koje moraju biti usklađene da bi napredak bio stabilan i održiv:

• fiziološki kapacitet
• biomehanika i ekonomija kretanja
• struktura i raspored treninga
• oporavak i regeneracija
• mentalna otpornost
• razumijevanje procesa

Ako jedna od tih komponenti dugoročno ne funkcionira, cijeli sustav prije ili kasnije pokaže slabost. Upravo zato u svom radu rijetko tražim “najbrže rješenje”. Umjesto toga, tražim najstabilnije rješenje.

Individualni pristup kao temelj

Ne postoje dva ista sportaša. Čak i kada dvije osobe trče istu disciplinu, istu kilometražu i imaju slične rezultate, njihovi odgovori na trening često su potpuno različiti.

Zbog toga je individualni pristup temelj svega što radim.

Prije nego što započnemo strukturirani rad, nastojim dobiti jasnu sliku sportaša:

• kakvo je njegovo prethodno iskustvo s treningom
• kako reagira na volumen i intenzitet
• kakav mu je životni ritam
• koliko prostora ima za oporavak
• kakva su mu očekivanja i motivacija

Kod srednjeprugaša će naglasak biti drugačiji nego kod maratonca. Kod trail ultraša potpuno drugačiji nego kod triatlonca koji tek ulazi u sport. Moj zadatak nije prilagoditi sportaša planu, nego plan sportašu.

Balans opterećenja i oporavka

Jedna od najčešćih pogrešaka u sportovima izdržljivosti je uvjerenje da je više uvijek bolje. U praksi, prečesto vidim sportaše koji treniraju puno, ali ne napreduju ili se stalno bore s umorom, padom forme i ozljedama.

Napredak ne dolazi iz samog treninga, nego iz adaptacije na trening. A adaptacija se događa tijekom oporavka.

Zato u planiranju treninga uvijek razmišljam o:

• ukupnom volumenu
• distribuciji intenziteta
• redoslijedu treninga
• kvaliteti sna
• psihološkom opterećenju

Kod traila i ultradistanci taj balans je još osjetljiviji. Dugi treninzi u brdima, tehnički zahtjevni tereni i višesatna opterećenja stvaraju ogroman stres za organizam. Bez pametno planiranih lakših dana i perioda regeneracije, napredak vrlo brzo staje.

Dugoročno razmišljanje

Ne radim programe koji su osmišljeni samo da “izdrže” jednu sezonu. Svaki trening koji planiram ima svoje mjesto u širem kontekstu razvoja sportaša.

To znači da:

• ne forsiram intenzitet prije nego što postoji aerobna baza
• ne povećavam volumen dok tijelo nije spremno
• ne žurim s utrkama ako temelj nije stabilan
• prihvaćam da ponekad korak unatrag dugoročno znači dva koraka naprijed

Kod srednjeprugaša dugoročni razvoj znači pravilno doziranje brzine i snage kako bi se izbjegla kronična preopterećenja. Kod maratonaca i ultraša znači strpljivo građenje kapaciteta kroz godine. Kod triatlonaca znači naučiti balansirati tri discipline bez da jedna dugoročno “pojede” ostale.

Edukacija sportaša

Jedan od najvažnijih dijelova mog rada je edukacija. Ne želim da sportaš samo izvršava zadatke, nego da razumije proces.

S vremenom, sportaši s kojima radim uče:

• što znače zone intenziteta
• kako prepoznati znakove umora
• zašto je neki trening važan
• kako prilagoditi opterećenje u stresnim periodima
• kako razmišljati o sezoni, a ne samo o idućem tjednu

Sportaš koji razumije proces donosi bolje odluke, ima realnija očekivanja i dugoročno ostaje zdrav i motiviran.

Rad s različitim sportašima

Tijekom godina radio sam s vrlo različitim profilima sportaša, od potpunih početnika do iskusnih natjecatelja s dugogodišnjim stažem. Razlike među njima rijetko su samo u brzini ili izdržljivosti. Češće se radi o razlikama u životnim okolnostima, povijesti treninga, toleranciji opterećenja i načinu na koji reagiraju na stres — fizički i mentalno.

Kod rekreativaca koji tek ulaze u strukturirani trening, fokus je najčešće na stvaranju osnovnih navika i razumijevanja procesa. U toj fazi nije važno trenirati savršeno, nego trenirati dosljedno. Učimo kako rasporediti trening kroz tjedan, kako prepoznati razliku između umora i preopterećenja te kako postupno graditi volumen bez naglih skokova. Takav pristup smanjuje rizik od ozljeda i omogućuje sportašu da dugoročno ostane u sportu.

S naprednijim sportašima rad je drugačiji. Oni često dolaze s već razvijenim navikama, jasnim ciljevima i iskustvom natjecanja. U tim slučajevima rad se pomiče prema finoj optimizaciji — boljem rasporedu intenziteta, preciznijem određivanju zona, učinkovitijem oporavku i jasnijoj strukturi sezone. Male promjene u treningu mogu imati velik utjecaj, ali samo ako su uvedene promišljeno i u pravom trenutku.

Posebnu skupinu čine sportaši s dugom poviješću opterećenja, često i s prethodnim ozljedama. Kod njih je važno ponovno izgraditi povjerenje u vlastito tijelo. Trening mora biti dovoljno izazovan da potiče napredak, ali istovremeno dovoljno kontroliran da ne izaziva strah od povratka problema. U takvim slučajevima proces često ide sporije, ali je stabilniji i dugoročno održiv.

Bez obzira na razinu ili disciplinu, zajednički nazivnik u radu s različitim sportašima je individualni pristup i otvorena komunikacija. Trening nije jednosmjeran proces u kojem sportaš samo izvršava zadatke. Povratna informacija, osjećaj sportaša i kontekst u kojem trenira jednako su važni kao i brojke i planovi.

Smatram da trener mora razumjeti ne samo sportaša kao fizički sustav, već i osobu iza treninga. Posao, obitelj, stres i svakodnevne obveze utječu na sposobnost oporavka i prilagodbe. Ignoriranje tog konteksta često vodi prema preopterećenju ili gubitku motivacije. Zato trening prilagođavam realnom životu sportaša, a ne idealiziranom rasporedu.

Rad s različitim sportašima naučio me da ne postoje univerzalna rješenja. Postoje samo dobro postavljena pitanja, strpljiv proces i spremnost na prilagodbu. Upravo ta raznolikost čini trenerski posao smislenim i omogućuje mi da se kontinuirano razvijam zajedno sa sportašima s kojima radim.

Završna razmišljanja

Trening izdržljivosti rijetko je linearan proces. Napredak ne dolazi ravnomjerno, niti se može ubrzati bez posljedica. Postoje faze u kojima se sve slaže, ali i razdoblja stagnacije, umora ili sumnje. Upravo u tim trenucima postaje jasno koliko je važno imati strukturu, razumijevanje i realna očekivanja.

Kroz svoj rad nastojim sportašima približiti ideju da trening nije stalno dokazivanje forme, već kontinuirano upravljanje sposobnostima. Dobar proces omogućuje prostor za pogreške, prilagodbe i učenje. On ne ovisi o jednom dobrom treningu ili jednoj lošoj utrci, nego o nizu smislenih odluka donesenih kroz vrijeme.

Vjerujem da sportaš mora razumjeti zašto nešto radi. Bez tog razumijevanja, trening postaje mehaničko izvršavanje zadataka, što dugoročno vodi frustraciji ili gubitku motivacije. Kada sportaš shvati vlastite reakcije na opterećenje, kada nauči prepoznati signale umora i prilagoditi se bez panike, tada trening dobiva stabilnost i dubinu.

U sportovima izdržljivosti lako je upasti u zamku uspoređivanja. Tuđi volumeni, tuđi tempo i tuđi rezultati često izgledaju primamljivo, ali rijetko uzimaju u obzir kontekst. Moj pristup temelji se na ideji da je svaki sportaš vlastiti projekt, s vlastitim ograničenjima, potencijalima i životnim okolnostima. Trening mora služiti sportašu, a ne obrnuto.

Posebno mi je važno dugoročno zdravlje. Rezultat koji dolazi nauštrb zdravlja rijetko ima stvarnu vrijednost. Ozljede, kronični umor i mentalno sagorijevanje nisu znakovi ambicije, nego često posljedica lošeg planiranja. Smatram da se pravi napredak vidi u sposobnosti sportaša da iz sezone u sezonu ostaje stabilan, funkcionalan i motiviran.

Utrke dolaze i prolaze. Neke će ispasti bolje, neke lošije od očekivanja. Ono što ostaje je proces koji je sportaš prošao i iskustvo koje je stekao. Ako nakon utrke sportaš zna što je napravio dobro, gdje ima prostora za napredak i kako dalje, tada utrka ima smisao bez obzira na plasman ili vrijeme.

Na kraju, moj cilj nije stvarati ovisnost o treneru, nego razvijati samostalnost i razumijevanje. Želim da sportaši s kojima radim s vremenom postanu sigurniji u vlastite odluke, da znaju slušati svoje tijelo i da imaju alate kojima mogu dugoročno upravljati treningom. Trener je tu da vodi, usmjerava i pomaže, ali odgovornost i razvoj uvijek ostaju na sportašu.

Sportovi izdržljivosti mogu biti snažan alat osobnog razvoja. Uče strpljenju, dosljednosti i prihvaćanju procesa koji se ne može ubrzati. Kada se trenira promišljeno i individualizirano, sport ne iscrpljuje — on gradi otpornost, jasnoću i povjerenje u vlastite mogućnosti.

To je okvir unutar kojeg radim.
To je filozofija koju gradim sa svakim sportašem.
I to je proces koji smatram vrijednim dugoročnog ulaganja.

Damir Mesec